U okviru kampa „Želim više“, koji su organizovali Pedagoški zavod Republike Srpske i Univerzitet u Banjoj Luci, održana je radionica pod nazivom „Jezik koji nestaje – ne dok sam ja tu“, koju su realizovale profesorica Marija Runić sa Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci i Rossella Montibeler, stručni saradnik za italijanski jezik na Filološkom fakultetu i sekretar Udruženja Italijana Štivor. Radionica je okupila mlade srednjoškolce, željne znanja i zainteresovane za jezike, kulturu i društvena pitanja, nudeći im jedinstven spoj teorijskog znanja i praktičnog uvida u lingvistička istraživanja.
Radionica je bila jasno strukturisana u tri cjeline, koje su učesnike postupno uvodile od opštih pojmova o jeziku do konkretnih primjera terenskog lingvističkog rada. U prvom, uvodnom dijelu govorilo se o jezicima uopšte, o njihovoj raznolikosti i o bogatstvu koje ta raznolikost donosi čovječanstvu. Učesnici su imali priliku da se upoznaju sa činjenicom da u svijetu postoji nekoliko hiljada jezika, ali da je veliki broj njih danas ugrožen. Profesorica Runić istakla je da je jezik mnogo više od sredstva komunikacije: on je nosilac kulture, kolektivnog pamćenja i identiteta jedne zajednice. Nestanak jezika znači i gubitak jedinstvenog pogleda na svijet, načina razmišljanja i života.
Drugi dio radionice bio je posvećen pojmu nacionalnih manjina, njihovom položaju i ulozi u društvu, sa posebnim osvrtom na stanje nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini. Učesnicima je približeno šta znači biti pripadnik nacionalne manjine, koja prava imaju nacionalne manjine i sa kojim se izazovima susreću u svakodnevnom životu, naročito kada je riječ o očuvanju jezika i kulture. Kroz razgovor i diskusiju, studenti su imali priliku da sagledaju složenost manjinskih pitanja u multikulturalnom društvu kakvo je BiH. U završnom dijelu ovog segmenta poseban fokus stavljen je na italijansku nacionalnu manjinu u Bosni i Hercegovini, te se govorilo o njenoj istoriji, specifičnostima i značaju. Ovaj dio radionice bio je važan jer je pružio konkretan primjer kako jedna mala zajednica može aktivno raditi na očuvanju svog jezika i tradicije.
Treći i završni dio radionice bio je u potpunosti posvećen štivorskom dijalektu i praktičnom radu sa lingvističkim podacima. Učesnici su imali jedinstvenu priliku da se upoznaju sa načinom na koji izgleda terenski rad jednog lingvističkog istraživača. Kroz konkretne primjere objašnjeno im je kako se prikupljaju jezički podaci, kako se vrši njihova obrada i arhiviranje, te kolika je važnost dokumentovanja ugroženih dijalekata. Posebno interesovanje izazvao je susret sa arhivom Štivorling, gdje su studenti mogli vidjeti stvarne materijale prikupljene tokom istraživanja. Na taj način, teorijska znanja dobila su svoju praktičnu dimenziju, a učesnici su stekli uvid u ozbiljnost i značaj lingvističkog istraživačkog rada. Pri tome su imali priliku da nauče po koju štivorsku riječ poput „škanjelo“, da ponesu kući priču o tome kako su Italijani kod Prnjavora jeli sarmu od ječma za Božić i kako su se njihova lična imena i prezimena mijenjala kroz vrijeme.
Radionica „Jezik koji nestaje – ne dok sam ja tu“ ostavila je snažan utisak na učesnike, ne samo kao edukativno iskustvo, već i kao podsticaj na ličnu odgovornost. Poruka sadržana u samom nazivu radionice jasno je naglasila da sudbina jezika ne zavisi isključivo od institucija i stručnjaka, već i od svakog pojedinca koji odluči da ga koristi, prenosi i čuva.
